Kategorija: Obiteljski kutak

Odgojni postupci su ponašanja kojima se žele ostvariti određeni ciljevi vezani za razvoj djece. Na roditeljstvo utječu tri skupine čimbenika: socijalna okolina (uža i šira rodbina, prijatelji, šira socijalna okolina kao što je društveno ozračje i političko okruženje); karakteristike djeteta (osobnost djeteta, bolesti); karakteristike roditelja (osobnost, način njihova odgoja, zrelost, eventualne psihičke bolesti i sl. Odgojni postupci i stilovi roditeljstva

Odgojni postupci odvijaju se u određenom emocionalnom ozračju koje se naziva stil roditeljstva. Maccoby i Martin 1983. definirali su 4 različita odgojna stila na osnovi prisustva i odsustva dviju dimenzija roditeljstva, a to su roditeljska toplina i roditeljski nadzor.

Autoritaran roditeljski stil je rigidan i krut, roditelji su strogi i težište stavljaju na učenje djeteta samokontroli, granicama i pravilima. Roditelji predstavljaju autoritet koji se mora bespogovorno poštivati, a oni ne pružaju djeci dovoljno emocionalne topline i podržavajućih poruka. Ovi roditelji često postavljaju nerealne zahtjeve djeci, čak i uz upotrebu sile. Pravila se postavljaju i moraju poštivati bez objašnjenja. Djeca odgajana od strane ovakvih roditelja agresivna su i samodestruktivna.

Autoritativan stil također je obilježen uspostavom jasnih granica i kontrole, ali uz emocionalnu podršku i razumijevanje te toplinu roditelja. Granice moraju biti jasno definirane, uvažavati potrebe i roditelja i djece i kao takve omogućavati prevenciju problema. Ljubav se pokazuje otvoreno. Roditelji imaju ulogu savjetnika, a ne kontrolora kao u autorirarnom stilu. Djeca odgajana u ovom stilu imaju razvijene socijalne vještine i pozitivne oblike ponašanja.

Permisivan roditeljski stil je previše popustljiv, djeca nemaju određene granice ni pravila ponašanja, kao ni uspostavljenu kontrolu nad ponašanjem. Udovoljava se svakoj djetetovoj želji, uz pružanje mnogo topline i podrške, no nadzor nad djecom je slab. Takva su djeca često nezrela, impulzivna i imaju izražen osjećaj odbačenosti i nezadovoljstva.

Indiferentan stil roditeljstva djeci ne postavlja granice niti kontrolu, a istovremeno ne pruža niti toplinu. Dijete je prepušteno samom sebi, roditelji ga nemaju snage ili ne žele odgajati. Takvi roditelji često ne znaju gdje su im djeca i što rade. Razina ljubavi i nadzora nad djetetom je niska,a djeca ovih roditelja su zahtjevna i neposlušna.

O stilu roditeljstva ovisi hoće li djeca prihvatiti određene odgojne postupke, i zato se kroz njih istražuje roditeljski utjecaj na dijete. Kao najuspješniji stil, u smislu djelotvornosti, pokazao se onaj u kojem djeca dobivaju dovoljno podrške i emocionalne topline u kojem se roditelji prilagođavaju potrebama djece ali istovremeno uspostavljaju jasno definirana pravila i granice u ponašanju djeteta.

Discipliniranje djece često roditeljima, bakama, djedovima, skrbnicima i svima ostalima koji sudjeluju u odgoju djece predstavlja najveći izazov. Discipliniranjem možemo nazvati različite metode kojima se utječe na oblikovanje karaktera, učenje samokontroli te prihvatljivom i poželjnom ponašanju.

Discipliniranje se ne odnosi samo na kažnjavanje djeteta, već se temelji na logičnim posljedicama, učenju boljih načina ponašanja i popravljanju posljedica nastalih neprimjerenim ponašanjem. Osobe koje odgajaju dijete koriste metode discipliniranja kao odgovor na ponašanje djeteta koje smatraju neprimjerenim, neprihvatljivim, nepoželjnim i za koje žele da se promijeni, popravi ili poboljša.

Kao neke od metoda discipliniranja djece možete isprobati slijedeće:

1. Objašnjavanje (uspostavljenih pravila, razloga za određena pravila, pokazivanje poželjnog ponašanja vlastitim primjerom, … )
2. Nagrađivanje poželjnog ponašanja (to ne moraju biti samo materijalne nagrade, već i pohvale, podrška, poticanje i dr.)
3. Sankcioniranje neprimjerenog ponašanja (oduzimanje igračke ili drugog predmeta koji dijete neprimjereno koristi, razmišljanje o učinjenom nekoliko minuta na stolici i sl.).

Kod jako male djece objašnjavanje možda neće biti toliko uspješno kao kod nešto starije. Za njih je primjerenije koristiti vlastiti primjer poželjnog ponašanja kao model od kojeg mogu učiti, ili pak privremeno oduzimanje igračke s kojom se dijete npr. tuče, ili je baca i sl.

Budite oprezni kod stavljanja djeteta ”u kaznu” kao što je primjerice sjedenje na stolici na ”hlađenju” da ne pretjerate u vremenu trajanja kazne. Smatra se da je dovoljno da je dijete u kazni onoliko minuta koliko ima godina, ne duže.

Sva su djeca jednaka i moraju im se pružiti jednake mogućnosti sudjelovanja u svim aktivnostima u zajednici i društvu kao i svakom drugom djetetu. Posebna skrb za djecu s teškoćama u razvoju osigurana je zakonskim okvirima te međunarodnim dokumentima, poput Konvencije o pravima djeteta i Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Sukladno s time djeci s teškoćama u razvoju mora se omogućiti i polaženje dječjeg vrtića.

Boravak u okruženju vrtića s drugom djecom neizmjerno je važan kontekst za razvoj sve djece, a osobito za djecu s teškoćama u razvoju koja imaju i neke dodatne i specifične potrebe u odnosu na drugu djecu. Vrtić je nezamjenjiv kao okolina za učenje socijalnih interakcija te verbalne i neverbalne komunikacije. Tu se uči kako živjeti u skupini, u društvu – kako komunicirati i uspostavljati odnose s drugima te kako se prilagoditi grupi i pravilima. Osnovna svrha vrtića je socijalizacija i zato vrtić predstavlja nezamjenjivu socijalnu okolinu koja se ne može osigurati drugdje niti nadomjestiti bilo kakvim drugim oblicima boravka djece. Zbog toga je osobito važno da se i djetetu koje ima određene teškoće u razvoju u odnosu na svoje vršnjake omoguće JEDNAKE ŠANSE za socijalizaciju kao i drugoj djeci.

Integracija u redovite skupine dječjih vrtića provodi se u skladu s potrebama djeteta i organizacijskim mogućnostima i uvjetima vrtića. Iznimno je važno da su odgojitelji dodatno osposobljeni za rad s djecom s teškoćama u razvoju, pri čemu je nezamjenjiv stručni tim dječjeg vrtića, a posebno rehabilitator koji odgojiteljima pruža stručnu podršku. Dijete s teškoćama u razvoju potiče se na sudjelovanje u svim aktivnostima i događanjima u vrtiću, a dodatno se radi na poticanju vještina koje su slabije razvijene. Zbog olakšavanja integracije te nesmetanog provođenja aktivnosti u skupini, uvodi se pomagač (ili asistent) za dijete s teškoćama u razvoju. Njegova je uloga prvenstveno tehnička pomoć u ostvarivanju svakodnevnih aktivnosti u dječjem vrtiću kao i aktivnosti koje se provode izvan ustanove. Također, pomagač sudjeluje u olakšavanju socijalnih interakcija između djeteta s teškoćama u razvoju te ostale djece u skupini te ih usmjerava jedne na druge, uz pomoć i upute odgojitelja skupine.

Kroz integraciju, svu se djecu iz skupine nastoji senzibilizirati za dijete koje je po nekim karakteristikama drugačije od njih, koje neke vještine i sposobnosti ima slabije razvijene te mu je potrebna pomoć odraslih, ali i djece same. Tako sva djeca kroz primjer odraslih i vlastito neposredno iskustvo uče o različitostima, toleranciji i međusobnom razumijevanju te suživotu s drugima. Upravo u tome je neprocjenjiva vrijednost integracije djece s teškoćama u razvoju u redovite skupine vrtića.

Darovitost se najčešće definira kao sklop urođenih osobina i sposobnosti koje omogućuju da osoba na nekom ili više područja postiže natprosječne rezultate. Kada se radi o jednom području, to se obično naziva talentom. ( ”Ja hoću i mogu više”-priručnik za odgoj darovite djece od 3 do 8 godina, J. Cvetković-Lay)

Kako možemo prepoznati je li baš naše dijete darovito? Takvo dijete može više i bolje U ODNOSU NA SVOJE VRŠNJAKE. Zbog toga darovitu djecu ponekad i prije samih roditelja prepoznaju njihove tete u vrtiću, koje su upoznate s razvojem pojedinih dobnih skupina djece, te u svakodnevnom kontaktu s djecom najbolje vide koja su to djeca uspješnija od svojih vršnjaka.

Darovita djeca, dakle, trebaju poticaje koji su na višem razvojnom stupnju od vršnjaka, stoga im redoviti program predškolskog odgoja, prilagođen prosjeku određene dobi, često može biti dosadan i nezanimljiv. Kao posljedica toga darovita djeca mogu iskazivati nezadovoljstvo, nezainteresiranost, odbijanje suradnje, pa čak i agresivnost. Ovoj djeci potrebni su izazovi u učenju. Zato im se trebaju pružiti odgovarajući poticaji i program kojim mogu zadovoljiti svoju znatiželju i interese. Igraonice za darovitu djecu mogu biti odlično rješenje za to, jer su prilagođene specifičnim potrebama darovite djece, omogućuju individualiziran rad zbog manjeg broja djece nego u redovitim vrtićkim programima i samim time učenje i spoznavanje je kvalitetnije i lakše.

Roditelji često ne znaju kako izaći na kraj s takvim djetetom, jer im se čini naporno, dosadno, ili jednostavno zločesto. Važno je imati na umu da za svako dijete, pa tako i darovito, treba imati beskrajno mnogo strpljenja i ljubavi. S njima treba puno razgovarati, voditi ih na izlete, družiti se s njima u slobodno vrijeme, kod kuće im omogućiti različite poticaje kako bi se mogli kreativno izraziti. To znači dati im da crtaju, pišu, ponuditi instrumente ako su za to zainteresirani i sl. Svaki roditelj koji provodi vrijeme s djetetom najbolje može uvidjeti koji su specifični interesi njegovog djeteta.

Ako ste u nedoumici, čini vam se da je vaše dijete u svome razvoju drugačije od svojih vršnjaka, ne znate kako mu omogućiti da ostvari potencijale koje mislite da ima, ili vas zanima više o ovoj temi, obratite se odgojiteljicama i psihologu u vrtiću koji vam mogu pomoći.

Polazak djeteta u vrtić za većinu djece zapravo predstavlja prvo odvajanje djeteta od roditelja. Za dijete to svakako predstavlja emocionalni stres, budući da se nađe u nepoznatom prostoru i s nepoznatim osobama. Na polazak u vrtić svako će dijete reagirati drugačije.

Neka će djeca početi odbijati hranu ili pak spavanje, neki će reagirati plačem, vrištanjem ili ljutnjom. Moguće je da djeca reagiraju i iskazivanjem agresije prema drugoj djeci u skupini ili prema odgojiteljima. Ovo su najčešće reakcije djeteta u vrtiću.

Kod kuće djeca također mogu iskazati svoje reakcije na polazak u vrtić, kao što je mokrenje u krevet i poteškoće prilikom spavanja, učestalo buđenje i nemiran san. Kod neke djece možete primijetiti i regresiju u ponašanju, odnosno vraćanje ponašanja koje je dijete preraslo u ranijim fazama razvoja (poput dudanja dude, puzanja i sl.).

Sve su ovo normalne reakcije, koje prestaju kada dijete prihvati vrtić, odnosno kada završi faza prilagodbe na vrtić. Trajanje te prilagodbe različito je kod svakog djeteta, no iskustva pokazuju da najčešće traje oko tri tjedna. To je vrijeme obično kraće kod starije djece, ali zapravo nema pravila. Djeca su različita, pa je i njihova reakcija uvijek individualna. Razdoblje adaptacije, tj. prilagodbe djeteta na vrtić, roditelj može olakšati slijedeći nekoliko savjeta:

– dijete sa sobom u vrtić može ponijeti njemu najdražu igračku, dekicu, gazu, dudu ili nešto drugo (to je tzv. prijelazni objekt, i djetetu daje sigurnost, budući da u nepoznatu okolinu donosi nešto svoje, za što je vezano)

– imajte pozitivan stav prema vrtiću i odgojiteljima, osobito pred djetetom (roditelj je uvijek model ponašanja, te dijete promatra roditelja i ”kopira” njegove reakcije)

– prvi dan boravak u vrtiću neka bude kratak, a boravak se tijekom slijedećih dana postupno produžava (tako djetetu omogućavate da se postupno privikne na novu okolinu)

– važno je da budete dosljedni prilikom dolaska po dijete (ako kažete da ćete doći po dijete nakon ručka ili nakon užine, neka to zaista bude tako)

– dovodite dijete u vrtić redovito, najbolje uvijek u (otprilike) isto vrijeme, jer stalan raspored pomaže djetetu da razvije osjećaj predvidljivosti i sigurnosti).

Ako imate dodatna pitanja ili nedoumice u vezi prilagodbe djeteta na vrtić, obratite se odgojiteljima i stručnim suradnicima u vrtiću. Oni su stručnjaci u predškolskom odgoju i imaju iskustva u procesu adaptacije djece u vrtić, te vam mogu dati praktične savjete i konkretne upute.